Za sebe kažemo da smo jedna velika porodica, a ono što jednu porodicu drži na okupu je svakako majčinska figura. Kod nas je to naša Teta Safa. Puna brige, pažnje i razumijevanja vedri naše vikende toplim pozdravima i snažnim zagrljajima. Zamišljenim pogledom često posmatra djecu, u glavi računajući da li postoji mogućnost da je neko od njih gladan i koliko je prošlo od njihovog zadnjeg obroka.
Postoji mit koji kruži centrom da ranice i strah najbrže zamlade i nestaju kada ih teta Safija zaliječi nježnim riječima i da se suze najbrže tope pod njenim prstima. Vikendi su burni i veoma naporni a ono što ih čini nezamjenjivim je kraj dana i Safine riječi „Eh, može sad kafa?“
